„Sveti Georgije ubiva aždahu“
je srpska ratna melodrama režisera Srđana Dragojevića, a scenario je napisao Dušan Kovačević na osnovu svoje istoimene
pozorišne predstave. U glavnim ulogama su Lazar Ristovski, Milutin Milošević i Nataša Janjić. Premijera filma je bila 11.
marta 2009. godine.
Sa budžetom od oko 5 miliona €,
to je jedan od najskupljih filmova srpske
produkcije do sada.
Film je srpski kandidat za američkog Oskara na temi najbolji
film na stranom jeziku.
Film za gledanje - KLIK
Izvor: Text je preuzet iz Wikipedie
Radnja
Upozorenje:
Slede detalji zapleta ili kompletan opis filma.
Radnja filma smeštena je u razdoblju od 1912. do 1914. godine u jednom
srpskom seocetu na priobalju Save nadomak granice sa Austro-Ugarskom, i prati dešavanja vezana za
selo i njegove stanovnike, od bitke protiv Turaka u Prvom balkanskom ratu 1912. do izbijanja Prvog svetskog rata 1914. i presudne Cerske bitke.
U selu postoji duboka podela između zdravih vojno sposobnih muškaraca i
mnogobrojnih vojnih invalida iz prošlih Balkanskih ratova, i ove dve grupe, iako dele
isti prostor, žive umnogome odvojeno jedni od drugih zbog međusobne
netrpeljivosti.
U središtu pažnje filma je ljubavni trougao između seoskog žandara Đorđa,
njegove žene Katarine i mladog vojnog invalida Gavrila koji je nekada bio u
ljubavnoj vezi sa Katarinom pre nego što je u ratu izgubio ruku, a uz ruku
donekle i volju za životom. Iako se Katarina u međuvremenu udala za Đorđa, ona
i dalje voli Gavrila što povremeno dovodi do konfrontacije između njih dvojice.
Po početku Prvog svetskog rata počinje mobilizacija svih
delova Srbije i svi vojno sposobni meštani sela su mobilisani. U selu su ostali
samo žene, deca i invalidi koji, kako glasine tvrde, pokušavaju da iskoriste
situaciju udvarajući se seoskim ženama. Ove glasine dopiru do mobilisanih
seljana na frontu i, da bi sprečili opštu pobunu i njihovo napuštanje borbenih
položaja, srpska komanda odlučuje da i invalide pošalje na front i to na prvu
borbenu liniju.
- Đorđe žandar ima 50
godina. Deceniju ranije (sa četrdeset godina) je imao ženu i dete koji su
umrli od tuberkoloze. Lazar Ristovski o svojoj ulozi kaže:
|
“
|
To je jedna od onih uloga kakvu glumci ponekad čekaju ceo
život. Ja sam igrao nekoliko takvih uloga u karijeri, tako da je nisam
dočekao nespreman. Ono što je u toj ulozi neobično i inspirativno za glumca
jeste količina spremnosti na praštanje i na jednu hrišćansku spremnost na
žrtvovanje. Taj lik je obeležen jednom posebnom vrstom morala. Sve to lepo
zvuči na literarnom planu, ali sve to otežava glumčev rad na toj ulozi, jer
sve se mora prevesti na praktičan glumački jezik i značenje. Spremnost na
praštanje i razumevanje, za ono što nije za praštanje i razumevanje na
početku 20. veka u Srbiji. S druge strane, Đorđe je i jedan vestern junak. Ne
samo zato što jaše konja i nosi kolt, već zato što u svojoj muci ostaje
dosledan u svojim principima. Ne želi da ubije po svaku cenu.
|
”
|
- Gavrilo Vuković ima 25
godina. Nakon gubljenja ruke u Prvom balkanskom ratu primoran je da
se bavi švercom.
U filmu iz 2009. mu je sinhronizovan glas. Prema rečima reditelja
originalni glas ovog glumca bio je jako savremen i moderan i učinilo mu se
da će dobiti nov kvalitet ako ga naknadno sinhronizuju. Milutin Milošević o svojoj ulozi
kaže:
|
“
|
On je ratnik, koji je nesretnim spletom okolnosti izgubio
ruku. Tako sakat, jedino što smisleno vidi jeste smrt. Odustaje od života. S
druge strane, ima devojku koju voli, ima ljubav koja mu postaje prepreka da
okonča na lak način. Mislim da je iskustvo rada na ovom filmu bilo od velikog
značaja za mene. Lik Gavrila je jedan od veoma dobro, neki kažu čak i najlepše,
napisanih likova u našoj književnosti. Tokom ovako zahtevnog filma, upoznao
sa svim izazovima koji čine realizaciju velikih projekata.
|
”
|
Sergej Trifunović je želeo ulogu Gavrila u
filmu, međutim, došlo je do „kreativnog razmimoilaženja“ između njega i
reditelja Srđana Dragojevića.
- Katarina ima 23 godine.
Zbog ljubavi odlazi iz grada na selo. Pasija joj je slikanje. Seljaci je
smatraju vešticom jer misle da ovce koje slika budu prebačene na umetničko
platno, bukvalno.
Naziv filma
Đorđe Lidijski, poznatiji kao Sveti Georgije,
na brojnim ikonama širom sveta prikazan je kako stoji (ili je na konju) u
plemićkoj odeždi, sa kopljem u ruci i ubijenom aždahom pod nogama, simbolom mnogobožačke vere. Prema narodnim predanjima, Sveti Georgije
se pojavljuje u zlim i teškim vremenima i najčešće se ukazuje bolesniku,
mučeniku ili ranjenom vojniku kome nema spasa. Kada se pojavi, obasjan sunčevim
zrakom, to znači da će onaj koji ga ugleda biti spasen.
Bilo je problema oko prevoda naziva na engleski jezik. Prva nezvanična verzija glasila
je „Saint George Kills the Dragon“. Za sadašnju verziju, „Saint George Shoots
the Dragon“ (u bukvalnom prevodu „Sveti Georgije puca u aždaju“), odgovoran je
režiser Srđan Dragojević. Razlog za ovakav prevod nalazi se u jednoj Žojinoj
replici u filmu: „Molim te, sveti Đorđe, da upucaš švapski monitor!“.
Produkcija
Film je baziran na poznatoj pozorišnoj predstavi iz 1984. Dušana Kovačevića, koji je takođe napisao i
scenario za film. Kovačević tvrdi da je priča zasnovana na istinitom događaju
kojeg mu je ispričao njegov deda Cvetko Kovačević, mada nije poznato da je
Srbija mobilizovala invalide tokom rata. Kovačevićev deda je kao dečak za vreme
Cerske bitke bio angažovan kao volovodac,
prevozivši mrtve i ranjene sa ratišta do poljske bolnice smeštene nadomak Šapca. Kovačević o tome kaže:
|

|
Priču mi je deda ispričao u nekoliko škrtih rečenica.
Rekao je: „A onda su, tako, zbog ljudske pakosti i zlih jezika, mobilisali
bogalje iz mačvanskih sela i odveli ih „po kazni“ pravo na Cer. Gurnuli su ih
u prve borbene linije, koje su unapred bile žrtvovane. Među tim nesrećnicima
bio je i moj brat, sakat u nogu i dobar ko ‘leb. Nije se vratio sa Cera. A
nismo ga ni našli, kasnije.“
To je bilo sve. U nekoliko rečenica deda mi je ispričao priču nalik na
antičku dramu. Tokom naknadnih razgovora, saznao sam šta se još dogodilo…
Jednom rečju, ratovi dolaze i odlaze, putuju Srbijom uzduž i popreko,
smenjuju se kao godišnja doba. Zato, valjda, samo u Srbiji možete doživeti
pet godišnjih doba: proleće, leto, jesen, zimu i rat.
|
|
|
|
— Dušan Kovačević
|
|
Dramu „Sveti Georgije ubiva aždahu“ Srđan Dragojević je nameravao da
pretvori u film još 1998.
Zbog nedostatka novca prva dva pokušaja snimanja drame 1998. i 2001. su propala,
da bi tek treći pokušaj bio uspešan.
Film je sniman 90 dana u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Bugarskoj (od toga 50 puta noću). Ekipa filma je brojala oko
1.000 članova i potrošeno je 60.000 metara filmske trake. Lokacije snimanja su
bili Plovdiv (Bugarska),
Omarska (Republika Srpska, Bosna i Hercegovina) i Deliblatska peščara (Srbija). Za potrebe filma
u Deliblatskoj peščari je izgrađeno selo koje je ličilo na sela sa početka 20. veka.
Scenografiju je uradio Miljen „Kreka“ Kljaković, a u Omarskoj kod Prijedora je napravljena scenografija za snimanje
scena Cerske bitke. Ukupni troškovi snimanja su bili oko 4,5 miliona evra.
Najveći deo tih sredstava obezbedile su vlade Republike Srbije i Republike Srpske koje su ocenile da je ovo
projekat od nacionalnog značaja. Scenarista Dušan Kovačević kaže da su na
snimanju u Deliblatskoj peščari uslovi bili veoma teški.
U banjalučkom multipleksu „Kozara“ održan je kasting za statiste na kojem se
pojavilo šeststotina dobrovoljaca. Osim u Banjoj Luci, kasting je održan i u
Prijedoru na kojem se pojavilo 400 dobrovoljaca. Statisti su glumili u scenama
Cerske bitke.
Film je realizovan u produkciji filmske kuće „Sveti Georgije ubiva aždahu“
koja je nastala udruživanjem produkcijskih kuća „Zilion film“ Lazara Ristovskog, „Yodi movie craftsman“ Milka
Josifova i Zorana Cvijanovića, „Delirijum film“ Srđana Dragojevića i „Maslačak film“ Biljane
Prvanović. Koproducenti filma su „Oskar film“ iz Banjaluke i bugarska kompanija
„Kamera“. Film su finansijski podržale vlade Republike Srbije sa 1.500.000 i
Republike Srpske sa 750.000 evra, evropski filmski fond „Eurimaž“ sa 400.000
evra, Ministarstvo za kulturu Srbije i Izvršno veće Autonomne Pokrajine
Vojvodine.
Disributerska kuća „Cinears“ pripremila je 20 kopija filma za prikazivanje u
bioskopima.
Muzika
Muziku za film komponovao je Aleksandar Ranđelović.
Muzika je snimljena u sali Beogradske filharmonije, a izveo ju je orkestar od
50 muzičara, članova Pro Arte Orchestra of Belgrade. Prema rečima
kritičara Vladana Petkovića „muzika Aleksandra Ranđelovića je funkcionalna i ne
previše napadna, što je za svaku pohvalu kad se radi o ratnom filmu“.
Budžet
Prema nekim medijima ovo je i najskuplji srpski film svih vremena, ali je
film Život je čudo sa budžetom od 8.000.000 $ najskuplji. Neka sredstva su donacije vlade Srbije (1,55 miliona €) i Republike
Srpske (750.000 €), koji smatraju film od velikog nacionalnog značaja.
Serija
Na Radio-Televiziji Srbije će nakon
bioskopske premijere filma biti emitovana TV serija Sveti Georgije ubiva
aždahu od šest jednočasovnih epizoda, u okviru obeležavanja 90 godina od
završetka Prvog svetskog rata.
Premijera i kritike
Premijere filma su bile 11. marta u Beogradu, 12. marta u Banjoj Luci i 13. marta 2009 u Nišu.
Na dan premijere u Banjoj Luci održan je i doček ekipe u zgradi vlade Republike
Srpske. Nakon dve nedelje prikazivanja u bioskopima u Srbiji, film je gledalo 67.032 gledalaca.
Mnogi kritičari smatraju da je film izneverio očekivanja. Pohvaljena je scenografija
Miljena Kljakovića Kreke i fotografija Dušana Joksimovića, ali su gotovo svi
zamerili režiseru Dragojeviću na nedovršenosti filma i nedostatku pravih
emocija. Prema mišljenju kritičara Dejana Ognjanovića „Propuštena je
jedinstvena prilika za zaista veliki, epski, emotivno i idejno nabijen film o
tom slabo filmovanom periodu naše [srpske] istorije. Umesto toga, dobili smo
tek jedan nemušt, nedorečen, iznenađujuće prosečan film sa previše deklamovanog
teksta, a nedovoljno upečatljivih slika i emocija“. Kritičarka Politike Dubravka Lakić iako nešto više
blagonaklona prema filmu, priznajući Dragojeviću zanatsku veštinu, rekla je da
je film u dramskom smislu zakazao: „Tragično stradanije (ratnih invalida)
Dragojević nije umeo, ili nije prepoznao da treba da iskoristi za katarzu.
Takva prilika je otišla u nepovrat. A bila bi to najmoćnija scena njegovog
visokostilizovanog filma u kojem je, doduše, pokazao široku rediteljsku
erudiciju, posežući povremeno i za citatima iz Kopoline 'Apokalipse' (scene šverca brodom preko Save),
ili iz filmova Serđa Leonea". Na filmskom vebsajtu IMDb ocenama od 1 do 10
muškarci su u proseku dali 7,1 a žene 8,4 ocene.
Pri izboru srpskog kandidata za nagradu „Oskar“ za najbolji film
van engleskog govornog područja, prvobitno je bio izabran film „Tamo i ovde“. Međutim, ovaj film je
diskvalifikovan jer se u velikom delu filma priča na engleskom jeziku, pa je za
srpskog kandidata izabran „Sveti Georgije ubiva aždahu“.
Političke kontroverze
Srpska napredna stranka Tomislava Nikolića tvrdi da se u ovom filmu
„falsifikuje istorija i ugrožava kultura srpskog naroda“.Bratislav Petković,
predsednik Odbora za kulturu SNS, osporio je istinitost činjenica iznetih u
filmu, ocenivši da je „finansirajući taj film, država podržala stvaranje loše
slike o srpskoj istoriji“.Po njegovim rečima: „Mnogo toga u filmu je
iskrivljeno. I pored činjenice da postoji umetnička istina, u ovom slučaju nije
reč o tome. Problem je što se loša slika o svima nama finansira državnim
novcem“. Scenarista Dušan Kovačević odbacio je ove optužbe i
izjavio da ga čudi „iznenadna naprednost SNS, koji se setio da posle 25 godina
dovodi u pitanje nešto što je sve vreme bilo očigledno“. Kovačević o drami po
kojoj je film nastao kaže: „Komad sam napisao pre 27 godina, a 1975. je prvi
put igran u Ateljeu 212. Od tada do danas igran je u pozorištima od Banjaluke
do Atine, videlo ga je nekoliko miliona ljudi, i niko nikad nije imao nijednu
primedbu. Naprotiv, bilo je pokušaja da se zabrani prikazivanje za vreme
autonomaša u Vojvodini, jer su im smetale epolete na uniformama srpskih
vojnika, a u Makedoniji je zasedalo Sobranje, jer je komad ocenjen kao izrazito
nacionalistički.“
Nagrade
|
Nagrade
|
|
Nagrada
|
Kategorija
|
Naziv
|
|
|
Sinema siti
|
Nagrada za najbolju
režiju
|
Srđan Dragojević
|
|
|
Nagrada za najbolju
mušku ulogu
|
Lazar Ristovski
|
|
|
Nagrada za najbolju
montažu
|
Petar Marković
|
|
|
44. filmski susreti
u Nišu
|
Najbolja režija
|
Srđan Dragojević
|
|
|
33. Međunarodni
filmski festival u Montrealu
|
Najbolji umetnički
doprinos
|
Srđan Dragojević
|
|
Likovi i glumci
|
Glumac
|
Uloga
|
|
Lazar Ristovski
|
Đorđe žandar
|
|
Nataša Janjić
|
Katarina
|
|
Milutin Milošević
|
Gavrilo Vuković
|
|
Radoslav Milenković
|
Gavrilo Vuković (glas)
|
|
Bora Todorović
|
Aleksa Vuković
|
|
Zoran Cvijanović
|
Mile Vuković
|
|
Milena Dravić
|
tetka Slavka
|
|
Dragan Nikolić
|
sveštenik
|
|
Branislav Lečić
|
kapetan Tasić
|
|
Boris Milivojević
|
Rajko Pevac
|
|
Mladen Andrejević
|
učitelj Mićun
|
|
Srđan Timarov
|
Mikan
|
|
Predrag Vasić
|
Vane Siroče
|
|
Bojan Zirović
|
Žoja
|
|
Milena Predić
|
Jelena
|
|
Slobodan Ninković
|
Ninko Belotić
|
|
Branislav Zeremski
|
Krivi Luka
|
|
Srđan Miletić
|
Vojo
|
|
Goran Jevtić
|
Dane
|
|
Duško Mazalica
|
Gavrilo Princip
|
|
Aleksandar Stojković
|
Podnarednik Milko
|
|
Miodrag Krstović
|
Major
|
|
Srđan Dragojević
|
nemački pilot
|
Izvor: Wikipedia